Branimir Johnny Štulić

Branimir Johnny Štulić jedna je od najkontroverznijh ličnosti u hrvatskom rocku uopće. Njegove pjesme još otpočetka su imale dvojaki učinak na publiku. Jedni su ismijavali njegovo umijeće sviranja gitrare, način pjevanja, nerazumljive tekstove dalekih metafora koji su ''intelektualno buncanje i isprazno politiziranje po svaku cijenu''. Drugi su bili poraženi neposrednošću muzike, energije i poetike, čovjeka koji je uhvaćene djeliće gradskoga očaja ponovo povezivao u stvaran svijet svojih pjesama dajući ga u širokom registru tonova, od straha i bijesa do delikatne ljubavi. Genijalac ili sebični egocentrik? Čitajući njegove interviewe vidimo da doista ispada da je ovo posljednje ("Možda će zvučati egoistično, ali Azra je uvek bila posebna. Rekoh ti, nemoj mene pitati o tim stvarima."), npr. za druge bendove govori da su imali po par dobrih stvari, ali on ih je kaže imao šezdeset. Pa znam da zvuči egoistično, ali Johnny (sjetimo se samo grafita: ''Johnny je bog'' i ''Johnny vrati se, Jajo nas jebe''), živuća legenda, definitivno ima razloga za takvo ponašanje - iz njegova eksplozivnog nezaustavljivog stvaranja nastale su neke od najboljih, po mom osobnom skromnom mišljenju, pjesama i albuma uopće.